Jezično-govorni aspekt funkcioniranja čovjeka potpun je tek razumijevanjem pojma „značenja“. On zauzima središnju ulogu u jezičnoj reprodukciji te daje smisao govoru. Ovdje u priču o čovjekovu jeziku uključujemo i faktor koji upotpunjuje cjelokupan kontekst, a radi se o kognitivnoj lingvistici.

Kognitivna lingvistika razvija se usporedno s razvojem tehnologije, pa je stoga jasno kako je svoj najveći uzlet doživjela tijekom posljednjih 30-ak godina. S obzirom da uključuje psihosocijalne fenomene te uvodi plastičnost i kreativnost kao nove konstrukte u opisivanju jezika i govora, ova disciplina jedna je od najpoznatijih i najutjecajnijih unutar lingvističke znanosti. Možemo ju definirati kao interdisciplinarnu i psiholingvističku, jer uvodi saznanja iz psihologije i općenito zakonitosti funkcioniranja mozga te, naravno, posebice onih dijelova mozga koji su zaduženi za produkciju govora. Upravo iz navedenoga jasno je kako pojam značenja zauzima posebno mjesto.

Prije nego što pobliže upoznamo što je to značenje, potrebno je proučiti teorijsku podlogu. Dakle, ovdje govorimo o teorijskoj podlozi, no ona je zapravo itekako praktična. Na koji način? Naime, značenje se ostvaruje u jeziku – i to je teorijski poznato, no ujedno je itekako praktično i realno. Jezične strukture odražavaju izvanjski svijet i čovjekov doživljaj izvanjskog svijeta. Stoga, bit pojma značenja je u konceptualizaciji svijeta koji nas okružuje. Drugim riječima, čovjek pripisuje značenje svijetu i pojavama oko sebe, a ta značenja u konačnici se očituju u jeziku, tj. jezičnim izrazima. Kada govorimo o konceptualizaciji, govorimo o konceptualizaciji iskustva. Lingvisti uvijek naglašavaju kako je značenje koje komuniciramo jezikom i koje je posljedica naših iskustava prava bit jezika – možemo reći, govorimo kako bismo prenijeli značenje, tj. komunicirali s drugima na smislen i zajednički razumljiv način. Daljnja razrada teorijske podloge uključuje pojam simbolizacije. Radi se o sparivanju dvije strukture; konceptualne strukture i strukture jezičnog izraza. Iako između konceptualizacije i simbolizacije postoje i međukoraci, radi lakšeg razumijevanja usmjerili smo se na spomenuti početni dio (konceptualizacija) i ovaj krajnji dio (simbolizacija). Simbolizacija je na prvi pogled nešto apstraktno i teže razumljivo, no zapravo je vrlo jednostavna. Jednom kada krenemo u proces shvaćanja svijeta oko sebe te njegove reprodukcije u jeziku i govoru, sasvim je logično kako će krajnja posljedica toga procesa biti pridavanje simbola različitim značenjima te njihova materijalizacija.

Možda ćemo si lakše predočiti cjelokupan proces stvaranja značenja uz njegov grafički prikaz. Na slici vidimo put od stvarnoga svijeta oko nas, pa sve do jezika, tj. govora. Dakle, od percepcije pojava oko nas, prelazimo na posrednika – tijelo (tjelesno iskustvo) i u konačnici dolazimo do uma – koji materijalizira cjelokupno iskustvo u ono što zovemo jezikom te mu daje specifično značenje.

Prilagođeno prema Izvoru: Nina Tuđman Vuković, Značenje u kognitivnoj lingvistici (2009)

Ovdje možemo primijetiti kako impliciramo razdvajanje ili razlikovanje tijela i uma te time ulazimo i u sferu filozofije. No, tu tematiku ostavit ćemo za jedno od slijedećih razmatranja uzbudljivog svijeta jezika. Značenje je jezična pojava (jezični odnos) koja povezuje jezik i izvanjezični svijet. Jezik je komunikacijski funkcionalan tek kada jezične jedinice kojima komuniciramo imaju značenje, dakle kada se odnose na izvanjezični svijet. Istaknimo ovdje i to kako prema kognitivnoj lingvistici jezično značenje ima enciklopedijsku narav. Drugim riječima, ne postoji neovisna razina jezičnog značenja, a da je odvojena od ostalog čovjekova znanja. Značenje je dio čovjekova znanja, od jednostavnih tjelesnih iskustava do najsloženijih koncepata matematike ili astrofizike.

Ovaj kratak pogled na pojam značenja završiti povezivanjem značenja i tehnološkog pogleda na jezik i govor. U lingvistici je poznato kako se značenje prije svega ostvaruje u kontekstu. On je taj koji oblikuje značenje te ga mijenja. Upravo su kontekstualni modeli tehnoloških rješenja koja se bave jezikom danas najzastupljeniji. Zašto? Jer daju najveći stupanj točnosti i unose realitet u takvu vrstu rješenja. Primjerice, želimo li promatrati tehnologiju pretvaranja govora u tekst, jasno je kako bez konteksta ne bi bilo moguće reproducirati govor u pisani oblik. Ako ovdje u priču uključimo i sve specifičnosti pojedinog materinjeg jezika, sam izazov postaje još veći. Hrvatski jezik je u tome smislu svakako jedan od zahtjevnijih zbog svoga morfološkog i fonološkog bogatstva.

Značenje predstavlja bit jezika i čini ga funkcionalnim. Naslov ove serije članaka implicira kako mozak govori, što je i točno – no možemo slobodno dodati kako tom govoru značenje daje um. To je upravo razlog intrigantnosti i nepresušnosti ovoga područja te osnovni pokazatelj kako je neurolingvistika svakodnevna pojava i svuda oko nas.

 

Ivan Pavao Matić