Najranija razmatranja odnosa jezične sposobnosti i živčanog sustava čovjeka sežu još do staroga Egipta i antičke Grčke. Danas posjedujemo sofisticiranu metodologiju te uz pomoć tehnologije spoznajemo sve aspekte jezika. U skladu s time, jezično-govornu organizaciju mozga možemo opisati pomoću različitih modela polazeći od razlika između pojedinaca s očuvanom funkcijom govora i onih kojima je ta sposobnost narušena. Jedan od najzanimljivijih faktora u tome kontekstu svakako je pojam značenja, koji ima središnju ulogu u jezičnoj reprodukciji.

 

Neurolingvistika predstavlja lingvističku disciplinu koja se bavi živčanom podlogom jezične obrade, usvajanja jezika i jezičnih poremećaja. Takvom se definicijom neurolingvistika svrstava u psiholingvistiku. Radi se o lingvističkoj disciplini koja proučava jezičnu obradu, jezični razvoj i jezične poremećaje kao psihološke procese. Suvremena neurolingvistika nastala je 1960-ih godina kada je istraživačica Edith Trager skovala sam termin – neurolingvistika, no prijeđen je dug put do onoga što danas podrazumijevamo pod tim pojmom. Sve kreće zapravo još od staroga Egipta gdje se vjerovalo kako je srce, a ne mozak, središte uma, tj. intelekta. U poznatom Papirusu Edwina Smitha, koji je zapravo prijevod faraonskog medicinskog dokumenta iz 1700. g. pr. Kr., između različitih medicinskih slučajeva nalazimo i slučaj pacijenta koji je pri ozljedi lubanje u području sljepoočnice izgubio sposobnost govora. Stoljećima kasnije, u antičkoj Grčkoj susrećemo poznate ličnosti poput Hipokrata, Aristotela ili Herofila koji su smatrali kako je jezik dio općeg čovjekova znanja i pamćenja. Upravo je Herofil (335. – 280. g. pr. Kr.), kojega neki zovu i „ocem anatomije“, definirao ventrikularnu teoriju funkcioniranja mozga koja se temelji na tzv. ventrikulama ili komorama u mozgu kroz koje prolazi mistična zračna struja čime je objašnjavao kognitivne procese čovjeka. Ovaj model ostao je dominantan sve do 17. stoljeća. Tada je kroz napredak u eksperimentalnim istraživanjima mozga počelo napuštanje koncepta komora u mozgu. Krenulo se u lokaliziranje pojedinih kognitivnih funkcija u određene dijelove mozga. Takva perspektiva vrhunac dostiže u drugoj polovici 19. stoljeća s radom francuskog liječnika i antropologa Paula Pierrea Broce (1824. – 1880. g.). On je zaključio  kako je stražnji dio frontalnog režnja na lijevoj hemisferi dio mozga nadležan za govor. Danas je općeprihvaćen naziv Brocino područje, za dio lijeve hemisfere mozga čijim oštećenjem osoba ima negramatičan i isprekidan govor, a moguć je i potpuni izostanak govora. Uz Brocu, u to vrijeme važan doprinos razvoju neurolingvistike dao je i njemački liječnik Carl Wernicke (1848. – 1905. g.). Kroz proučavanje živčanih snopova između uha i sljepoočnog režnja, Wernicke je otkrio da postoje slučajevi kada oštećenjem specifičnog dijela mozga dolazi do poremećene sposobnosti razumijevanja govora. Danas to nazivamo Wernickeovim područjem. Ovdje treba istaknuti i njemačkog neurologa Korbiniana Brodmanna (1868. – 1918. g.) koji je razvio „mapu“ površine mozga s 50-ak područja. Ona je u uporabi i danas, a spomenuto Brocino i Wernickeovo područje odgovaraju Brodmannovim poljima 44 i 45 odnosno 39 i 40.

 

Izvor: upload.wikimedia.org

S dolaskom 20. stoljeća teorija o lokalizaciji mentalnih funkcija dovedena je u pitanje. Mozak se počeo promatrati kao cjelina, a njegovo djelovanje kao sinergično. Također, značajno se razvija lingvistika kao zasebna znanstvena disciplina. Mozak kao cjelinu, tj. holistički pristup početkom 20. stoljeća posebno su zastupali Pierre Marie, Kurt Goldstein i Henry Head. Između ovog trojca ističe se osebujni engleski neurolog Head koji je snažno kritizirao lokalističke teorije, podrugujući se njihovim konceptima. Stoga je neurolingvistika polako, ali sigurno poprimala današnji oblik i definiciju. To se prije svega odnosi na dualan pristup; prvo – istražiti, opisati i razgraničiti različite razvojne

i stečene jezične i govorne poremećaje (tzv. afazije) i drugo – povezivanje tih poremećaja s određenim područjima u mozgu, prvenstveno posthumno proučavajući oštećenja na mozgu.

U posljednjih 50-ak godina neurolingvistika je na temelju svojih osnova kroz ranija stoljeća te uz pomoć suvremene tehnologije postigla velik napredak. Ona je sada redoviti sudionik interdisciplinarnih istraživanja, a važnost nalaza neosporna je u svakodnevnom životu čovjeka. Elektroencefalografija, magnetoencefalografija, funkcionalna magnetska rezonanca, tomografija i druge metode snimanja mozga s jedne strane predstavljaju praktični aspekt te doprinose modernim istraživanjima unutar neurolingvistike, ali su korisni i kao dijagnostičko sredstvo. S druge, teorijske, strane imamo brojne neurolingvističke modele koji opisuju jezično funkcioniranje.

 

Tekst: Ivan Pavao Matić