Ljudi su oduvijek pokušavali otkriti „lijek za smrt“ ili barem način kako spriječiti starenje. Estetski zahvati su već itekako prisutno „rješenje“ za vanjštinu, ali što je sa našim intelektom, mozgom, mislima i sjećanjem? Možemo li njima produžiti „rok trajanja“?
Najranija razmatranja odnosa jezične sposobnosti i živčanog sustava čovjeka sežu još do staroga Egipta i antičke Grčke. Danas posjedujemo sofisticiranu metodologiju te uz pomoć tehnologije spoznajemo sve aspekte jezika. U skladu s time, jezično-govornu organizaciju mozga možemo opisati pomoću različitih modela polazeći od razlika između pojedinaca s očuvanom funkcijom govora i onih kojima je ta sposobnost narušena. Jedan od najzanimljivijih faktora u tome kontekstu svakako je pojam značenja, koji ima središnju ulogu u jezičnoj reprodukciji.
Ljudski su se jezici razvijali tisućljećima, vjerojatno počevši od veoma jednostavnih glasanja koja su se onomatopejski razvila u složenu koherentnu cjelinu koja se neprekidno razvija. Primitivni jezici ovise o okruženju, geografskom kontekstu, dok su složeni jezici i službeni jezici relativno „umjetni“ pošto se njihov izvor temelji na manjem uzorku govornika.
