Jezično-govorni aspekt funkcioniranja čovjeka potpun je tek razumijevanjem pojma „značenja“. On zauzima središnju ulogu u jezičnoj reprodukciji te daje smisao govoru. Ovdje u priču o čovjekovu jeziku uključujemo i faktor koji upotpunjuje cjelokupan kontekst, a radi se o kognitivnoj lingvistici.
Kada govorimo o jezično-govornoj organizaciji mozga i pripadajućim specifičnostima logično je krenuti od pitanja koja je razlika između pojedinaca s očuvanom funkcijom govora od onih kojima je ta sposobnost narušena. U skladu s time, postoje i brojni neurolingvistički modeli koji opisuju takve pojave. Kako bismo što uspješnije pristupili toj problematici potrebno je vidjeti koji su najčešći poremećaji jezičnih funkcija, ali i što je to neurolingvističko programiranje i teorija učenja.
Najranija razmatranja odnosa jezične sposobnosti i živčanog sustava čovjeka sežu još do staroga Egipta i antičke Grčke. Danas posjedujemo sofisticiranu metodologiju te uz pomoć tehnologije spoznajemo sve aspekte jezika. U skladu s time, jezično-govornu organizaciju mozga možemo opisati pomoću različitih modela polazeći od razlika između pojedinaca s očuvanom funkcijom govora i onih kojima je ta sposobnost narušena. Jedan od najzanimljivijih faktora u tome kontekstu svakako je pojam značenja, koji ima središnju ulogu u jezičnoj reprodukciji.
